Dvojica umjetnika, fotografi Boris Cvjetanović i Marko Ercegović u kontekstu Festivala vizualnih i audio medija Vizura aperta, održanog u kolovozu 2010. u Momjanu reagiraju na poziv da naprave radove u određenom vremenu u prostoru. Situacija je privremena, potreba za radom od strane kustosa je izrečena, mogućnosti za re-prezentaciju su minimalne. To su okolnosti gotovo svih in situ projekata. Naravno, rad ovisi i o nizu situacija na mjestu u kojem nastaje, a na koje ne možemo utjecati i ne možemo ih predvidjeti. Prisutnost umjetnika kao preduvjet za izvedbu djela kao i njegov odnos prema okolnostima dio je performativnog rada koji postaje nova umjetnička roba. Umjetničko djelo koje vrednujemo u ovim specifičnim okolnostima, koje uvelike uključuju i međuljudske odnose, ističe umjetnike kao osobe i ideju rada, dok je sama realizacija rada, fotografija usputni, prateći proizvod. Odreći se prezentacije vlastitog rada i vlastitog identiteta posebno je zanimljivo u kontekstu festivala kao mjesta ispreplitanja s drugim(a) i privremenog suživota s lju­dima čiji kreativni umovi često kreću individualnim zat­vo­renim putovima, da ne govorimo o velikoj mješavini identi­teta koja karakterizira prostor nastanka rada, mjesta čija geografska i nacionala stvarnost vrišti od različitosti iden­titeta.

Naime, Boris i Marko odlučili su zamijeniti foto­grafske identitete, točnije Marko je pokušao fotografirati kao Boris, a Boris kao Marko. Tako su svaki poput nekoga likov­nog kritičara pokušali govoriti o Drugom, samo i dalje kroz fotografiju. No, svaka je interpretacija subjektivna, pa tako i ova u kojoj je oduprijeti se porivu da fotografiraš prizor na način kako to po svom senzibilitetu ili potrebi činiš – nije izvediv zadatak, posebice zbog određene sličnosti u odabiru motiva.

Riječ je o fotografima prepoznatljivoga fotografskog rukopisa čiji se fotografski senzibilitet veže uz bilježenje usput uhvaćenih motiva iz svakodnevnog života u fotografijama Marka Ercegovića, te uz jedan dio opusa Borisa Cvjetanovića. Sada izuzimamo Cvjetanovićeve serije fotografija koje su vezane uz pojedine uže teme naslovljene Bolnice, Radnici, Škole, Zatvor, gdje je ono svakidašnje uhvaćeno u okviru pojedine zatvorene teme.

Fotografski čin ovdje prelazi u prostor igre i dosluha u kojem svaki igra po pravilima drugog u neprestanoj borbi sa sobom, u kojoj nije rečeno u kojoj mjeri fotografija može uhvatiti izdvojeni trenutak neprekinutog tijeka stvarnosti i pri tome biti objektivna slika.

U toj igri ništa nije do kraja definirano, u njoj nema pobjednika, niti mogućnosti da se kontrolira i utječe na njezin ishod. Ponovno dolazimo do otkivanja krajnje neobjektivne slike stvarnosti, a na to nas navodi upravo aparat za reprodukciju stvarne slike, nepomičnost izrezana iz pokretne stvarnosti šuti uvijek na drugačiji način od stvarnog. Ili kako je Jean Baudrillard rekao o pismu svjetlom da reproducira korjenito neobjektivan svijet, gdje se fotografija potvrđuje kao pokušaj za ujedno najčišće i najumjetnije izlaganje slike.

U fotografijama Ti ko ja, ja ko ti najvidljivije je da se stvarnost ne može prekinuti (okinuti fotoaparatom) na objektivan način i to u onim fotografijama kada se u dvosatnoj šetnji Umagom obojica autora nađu pred istim prizorom, kad iz mnoštva prizora, objekata, situacija odberu iste, ali ih fotografiraju na drugi način, u ovom slučaju i ‘na način onog drugog’. Kako je davno konstatirao Platon, slika nema jedan izvor, nego zrači iz dva različita i dvojna izvora: iz predmeta i pogleda, odnosno slika stoji na raskrižju svjetla koje dopire iz predmeta i drugog svjetla koje dopire iz pogleda. Gdje tu onda ostaje mogućnost da gledamo očima Drugog? Što preostaje od Drugog? U odgovoru ponovno prizivam Baudrillarda, koji konstatira da je fotograf nestao, počinio simboličko ubojstvo, a na njemu počiva ovaj fotografski eksperiment.

No, tko je preživio? Ako to nije fotografirani predmet koji je morao iščeznuti da bi stvorio ‘poetsku situaciju prijenosa’ u medij fotografije, to nije niti stvarni trenutak fotografije koji je nepovratno prošao i za sobom ostavio nostalgiju. Fotograf, ako je i ranije postojao dok je usputno fotografirao slučajne prizore, sad ga nema, jer se sakriva u Drugom, a taj drugi nikada nije prisutan na mjestu i trenutku fotografije na relaciji između objekta i objektiva. Onda ostaje da je značenje dobiveno kroz prizmu ideje zajedničkog rada, u kojem svatko radi sam očima drugog, i potreba da stvaramo veze s drugim slikama i ljudima, uza stalni šum koji ne možemo stišati i koji postaje sastavni dio tog dijaloga, nadživjela sve aktere tog eksperimenta.

Dolazimo do premisa o umjetničkom djelovanju kako sastavnom dijelu svakodnevnog života i razmišljanja, do nedefinirane granice između umjetničkog rada i života u kojem oblikujemo sebe. Nema ovdje autonomije fotografija s prizorima detalja s ulica grada, one su u čvrstoj vezi s drugim situacijama, ljudima, iskustvima i plod su dugotrajno razvijanog odnosa dvojice umjetnika. Ipak u njima je grad (‘viđen očima drugog’) nastao iz osobnog doživljaja, koji je moguće tako upiti jedino dok sami šećemo.

Svakodnevni prizori, uobičajeni arhitektonski detalji ili oni manje uobičajeni prestaju biti puki nevidljivi objekti, oni postaju subjekti u ovoj složenoj priči gdje je fotoaparat onaj koji ih vadi iz opasne situacije izumiranja stvarnosti. Bacanjem novog svjetla na svakodnevne predmete, oni postaju neobični koliko i način na koji ih gledamo. Tada ponovno učimo gledati stvari, hvatati trenutke i prepoznajemo one u kojim treba samo šutjeti i gledati.

Ukidamo reprezentaciju umjetnika, on je samo sudionik u ovom trenutku, njegov rad ne mora biti završen, bitno da je sastavljen po vlastitom ritmu i uz osluškivanje drugog. Tada je on plod bogato osmišljenog koncepta i siromašne zanemarene izvedbe, prezentacije, jer ono što od ideje ostane prepušteno je iskustvu koje je nemoguće unaprijed odrediti. Sada nam preostaje samo još promotriti kako rad Ti ko ja i ja ko ti vide autori i drugi recipijenti.

U velikoj distanci između situacija, događaja i prizora koje nisu autori sami i nismo mi doživjeli iz dvosatne šetnje Umagom, proizlazi određeno neslaganje s fotografiranim, nerazumijevanje. Zašto je snimio baš to? Polako u procesu gledanja i neopaženo stupamo u odnos s prizorima i osobama koje su ih snimile, tumačimo ga na sasvim nove načine razumljive samo nama samima.

Prepustiti se umjetnosti ili gradu povlastica je onih sklonih izbjegavanju uobičajenih konvencija i prečac za priželjkivanu slobodu koja čeka klik da izbije na površinu. Tada rad (ili u ovom slučaju fotografirani grad) više nema nikakvih veza s intencijom njegova nastanka, on produženo živi ili, kako Lacan kaže, tek nastaje u očima drugih i interpretira se na način na koji ga drugi prihvaćaju. Recepcija je dakle proces u kojem nastaje otvoreno djelo, a njegova nedovršenost i nesavršenost upravo tada najviše dolaze do izražaja.